OVAJ čovjek je vidio drugi SVIJET i vratio se da nam ispriča nevjerojatnu priču!

OVAJ čovjek je vidio drugi SVIJET i vratio se da nam ispriča nevjerojatnu priču!

Po svemu sudeći, 41-godišnji bušač naftnih bušotina, suprug i otac četvero djece, Carl Higdon, nije bio čovjek sklon mašti, ali svježeg jesenjeg poslijepodneva
25. listopada 1974. imao je bliski susret s bizarnim bićem koje ne samo da će testirati granice njegove mašte, već će ga doslovno odvesti na vožnju njegova
života.

Poput mnogih Amerikanaca 1970-ih, vrijednog Carla Higdona teško je pogodila recesija. Kako su cijene hrane sve više rasle, Higdon je odlučio da će morati
loviti kako bi prehranio svoju obitelj i opskrbio njihov hladnjak s dovoljno mesa da prebrode oštru zimu u Wyomingu koja je bila pred vratima. Tijekom
jedne takve ekspedicije Higdon bi od lovca postao progonjeni.

LOVAC, LOS I IZVANzemaljac

Dan je počeo kao i svaki drugi. Higdon se probudio i spremao se za radni dan u drugoj smjeni u AM Wells Service Company u Rivertonu, kad mu je zazvonio
telefon. Nakon što se probijao kroz tvrtku veći dio 20 godina, Higdon je sada bio predradnik i stoga je na njega palo da prihvati “pozive zbog bolovanja
“svoje ekipe. Opisao je situaciju:

“Bio sam spreman krenuti na posao kad me je nazvao jedan od mojih ključnih ljudi i rekao mi da je bolestan. Shvativši da ništa ne mogu postići s njim kod kuće, odlučio sam uzeti slobodan dan”.

Nakon što se obvezao da neće ići na posao, Higdon je odlučio iskoristiti svoje neočekivano slobodno poslijepodne za lov na losove. Sa svojim planom, naftaš
je spakirao svoju opremu u kamionet svoje tvrtke i krenuo prema kanjonu McCarthy u obližnjem okrugu Carbon. Tada će slučajni čin dobrote zauvijek promijeniti
njegovu sudbinu.

Dok je krstario prema kanjonu McCarthy, Higdon je ugledao dva zaglavljena vozača koji su radili na svom nepokretnom kombiju. Dobri Samaritanac je stao
i pomogao im popraviti vozilo. Tijekom razgovora dvojac je otkrio da su i oni lovci i da znaju za mjesto gdje je bilo mnogo više divljači od Higdonovog
trenutnog odredišta. Higdon je ispričao taj susret:

“Parkirao sam se ispred njih i pomogao im. Tijekom našeg razgovora, rekli su mi da je lov mnogo bolji dalje u udaljenom dijelu Nacionalne šume Medicine Bow”.

Higdon je zahvalio svojim kolegama lovcima i bez odgađanja odlučio promijeniti kurs i krenuti s vožnjom prema sjevernom području Nacionalnog parka Medicine
Bow, koji se nalazi samo 40 milja južno od njegovog doma u Rawlingsu. Higdon je stigao u park kasno poslijepodne. Tamo se iznenadio kad je naletio na starog prijatelja:

“Oko četiri sata parkirao sam na brežuljku i izvukao termosicu kako bih natočio šalicu kave. Stari prijatelj, Gary Eaton, otišao je do mjesta gdje sam stao i zajedno smo razgledali područje . Nakon nekoliko minuta, Gary mi je rekao da ide gore u šumu. U šali je rekao da bi mogao
preplašiti nekog losa za mene”.

Higdon i njegov sunarodnjak su se tada razdvojili, a lovac je tada izvukao svoju potpuno novu pušku Magnum i napunio je snažnim mecima kalibra 7 mm. Higdon
je odlučio istražiti područje koje je bilo skriveno iza brda i krenuo… ne sluteći što će se sljedeće dogoditi.

Higdon je hodao nekoliko minuta, a onda je, krajičkom oka, uhvatio bljesak pokreta. Bilo je točno ono po što je došao — malo krdo losova. Higdon je šutke podigao svoju tešku pušku, uperio oko u nišan i naciljao najvećeg mužjaka:

“Hodao sam možda pet minuta dok nisam došao do uzvišenja na tlu. Dolje na čistini bilo je pet losova, zbijenih jedan uz drugog. Sa svoje točke gledišta,
nekoliko stotina metara dalje, mogao sam vidjeti da je jedan od njih stvarno izvanredna životinja. Nanišanio sam ga u svoj teleskopski nišan i opalio iz puške Magnum”.

U tom će se trenutku svijet Carla Higdona odlučno okrenuti prema bizarnom.

Čim je Higdon povukao okidač svog Magnuma, bio je zapanjen činjenicom da nije bilo povratnog udarca iz puške. Ono što je još više zbunjivalo je činjenica
da je detonacija bila apsolutno tiha. Zapravo, prema Higdonu, bilo je kao da se cijeli svijet zaustavio.

Kao da sve to nije dovoljno čudno, prvi put u životu Higdon je tvrdio da je zapravo mogao gledati kako metak napušta cijev njegove puške i leti naprijed
tako sporo da je izgledalo kao da putuje kroz zid nevidljivog Jela. Higdon se kasnije zakleo da je gledao kako metak klizi oko 50 stopa prije nego što
je pao na snježno pjegavo tlo ispred njega. Higdonovim riječima:

“Nisam mogao vjerovati svojim osjetilima! Umjesto snažnog praska, metak od 7 mm je bešumno i usporeno napustio cijev pištolja. Lebdio je poput leptira,
konačno pao na tlo pedesetak metara od mjesta na kojem sam stajao. Bio sam zapanjen . Smrznuo sam se. Oko mene je vladala bolna tišina. Nije se čuo cvrkut
ptica ili šuštanje lišća na obližnjem drveću. Jedini osjećaj koji sam mogao osjetiti bili su trnci koji su mi gmizali uz kralježnicu. To je bilo slično
osjećaju koji često imate prije jake grmljavinske oluje, kada je zrak pun statičkog elektriciteta”.

Još uvijek uronjen u jezivu tišinu nabijenu statičkim nabojem, Higdon je oprezno dohvatio metak i pomno ga pregledao. Odmah je primijetio da je olovni
dio 7 mm nestao i da je ostalo samo kućište čudnog oblika.

Stavio je metak u džep i napravio nekoliko zbunjenih koraka naprijed. Tada je smrtnu tišinu koja ga je okruživala naglo prekinuo zvuk pucanja grančice.
Higdon se okrenuo i suočio se s prizorom za koji je odmah znao da nije s ove Zemlje:

“Okrenuvši se lijevo, vidio sam “čovjeka”kako stoji. Prvo sam pomislio da je samo još jedan lovac pa sam spustio pušku. Onda je izašao iz sjene, na svjetlo,
i odmah sam shvatio da nešto nije u redu … Srce mi je poskočilo, a koljena su mi se toliko tresla da sam jedva mogao stajati. Pomislio sam, “Dovraga, trebao
sam ostati u kanjonu McCarthy kao što sam prvotno planirao”!

Pred drhtavim lovcem stajalo je nešto što je izgledalo kao humanoidno biće odjeveno u usku, crnu jednodijelnu odjeću za koju je Higdon tvrdio da je: “slična mokrom odijelu koje nose ronioci”.

Na vrhu odijela nalazio se par remena nalik ormu koji su križali prsa, ispod kojih je bio metalni pojas ukrašen velikom, žutom, šesterokrakom zvijezdom.
Ispod zvijezde bila je oznaka koju posjetitelj na otvorenom nije mogao prepoznati. Higdon je detaljno opisao (barem ono što je on pretpostavljao) muški
entitet:

“To je definitivno bio muškarac… Posjetitelj nije imao uši koje se mogu otkriti. Oči su mu bile male i bez obrva… Kupola njegove lubanje bila je prekrivena
najgrubljom dlakom koju možete zamisliti. Izgledalo je kao da mu iz glave raste slama… [njegov ten je bio] vrlo sličan istočnjačkom… Visinom je definitivno
bio sličan muškarcu. Procijenio bih da je bio visok više od šest stopa i težio oko 180 funti. Ovo definitivno nije bio duh! Blagi Bože, bio je meso i krv.
Amen”.

Higdon je dalje opisao neobično uznemirujuće crte lica ovog stvorenja, uključujući usta bez usana, poput proreza koja su skrivala tri iznimno velika zuba
— ne posve različita od ozloglašenih Fanged Humanoids of Kofu — na vrhu i dnu, par antena i, što je Higdona najviše alarmiralo, lice koje se stapalo
ravno s njegovim vratom. Higdon je nastavio sa svojim uznemirujućim opisom ovog navodnog izvanzemaljca:

“Osobno, bilo mi je potrebno naviknuti se da ga gledam bez osjećaja mučnine u trbuhu. Nije se vidjela brada. Činilo se da mu se lice samo stopilo s grlom.
Nije imao čeljusnu kost”!

Još je čudnija bila činjenica da je to stvorenje s dugim rukama, s lukom i žutom kožom imalo šiljasti dodatak nalik na svrdlo koji mu je virio iz zgloba
na mjestu gdje mu je trebala biti desna ruka, a na lijevoj ništa. U tom trenutku biće se polako približilo prestravljenom Higdonu i učinilo nešto potpuno
neočekivano… upitalo ga je: “Kako si”?

Zbunjeni lovac je priznao da je “pokušavao ostati miran “kada je slabo odgovorio: “Prilično dobro”. U tom trenutku tobožnji izvanzemaljac, kao svaki
dobar domaćin, upita je li Higdon gladan ili ne, ali prije nego što je uspio odgovoriti, stvorenje je poslalo mali, prozirni celofanski paket koji je lebdio prema njemu:

“Mahnuo je šiljastim predmetom na mjestu gdje mu je trebala biti desna ruka, a on je lebdio prema meni. Otvorio sam paket i našao četiri tablete unutra.
Rekao mi je, na engleskom, da uzmem jednu od njih. Da će trajati četiri dana . Sada inače ne volim piti tablete, čak ni aspirin, ali nešto se dogodilo.
Kao da nisam imao kontrolu nad svojim postupcima. Pa sam samo progutao jednu od njih, a ostale tri stavio u džep jakne”.

Čudni humanoid bez čeljusti tada se predstavio kao “Ausso One “. Tada je Higdonov pogled uhvatio neobičan objekt nalik kutiji kako hvata sunčeve zrake
na čistini iza čudnog stvorenja:

“Tamo, nedaleko od nas, bio je proziran objekt u obliku kocke koji je počivao na tlu. Meni je izgledao kao veliki božićni paket. Znate – ravan sa svih
strana, poput kutije. Nisam mogao vidjeti stajni trap ili ulaz… Bio je puno manji od bilo kojeg našeg komercijalnog ili vojnog zrakoplova. Zapravo, mislit ćete da sam lud, ali ova stvar nije mogla biti viša od pet stopa, sedam stopa duga, i širok četiri i pol stope. Sitan je jedina riječ koje se mogu sjetiti da točno opišem njegovu veličinu”!

Očito zaintrigiran strahopoštovanjem s kojim je Higdon zurio u svoj brod, navodni izvanzemaljac veselo je upitao lovca: “Želiš li poći”? Higdon, potpuno
svjestan činjenice da nije u poziciji odbiti takav zahtjev, jadno je slegnuo ramenima u znak pristanka. Činilo se da je u tom trenutku vrijeme skočilo
naprijed, budući da je Higdonovo sljedeće sjećanje bilo da se nalazi unutar kockaste letjelice.

“Prije nego što sam uspio pomaknuti mišić, našao sam se unutar ove naprave. Bilo je to trenutno. Kako sam uspio stati unutra ostaje zagonetka. Mora da
su me smanjili, to je jedino objašnjenje koje se čini uvjerljivim… Ne razumijem kako su postigli ovaj podvig.
Ausso One je samo pokazao i bili smo
tamo gdje je on želio”!

Nakon što je Ausso One ukrcao svog zemaljskog gosta u svoju malenu kutiju – možda nalik TARDIS-u – Higdonov um se počeo mutiti i počeo je paničariti:

“Pamćenje me izdaje, evo. Sjećam se da mi se glava počela vrtjeti. Ruke mi se znoje. Nekako je pilula koju mi je ovaj tip dao morala umrtviti barem neka
od mojih osjetila; inače sam siguran da bih plakao i možda se čak onesvijestio. Možda sam jak, ali sam samo čovjek”!

U tom je trenutku Higdon primijetio da je svih pet losova koje je vrebao prije nekoliko trenutaka također u kocki iza nečega što je smatrao nevidljivom
barijerom. Lovac se divio sposobnosti stvorenja da onesposobi neukroćene životinje: “Malo mi je nejasno kako su uspjeli obuzdati takve divlje zvijeri. Bili su nepomični; paraliziran”.

Čini se da losovi nisu bili jedino što je bilo paralizirano, jer u gotovo istom trenutku kad je ugledao smrznute zvijeri, Higdon je tvrdio da je iznenada
postao svjestan činjenice da sada sjedi u “sjedalu”s visokim naslonom. s onim što je opisao kao restriktivne “trake “koje mu pričvršćuju ruke i noge:

“Kad smo poletjeli, našao sam se vezan za ovo sjedalo s rukama čvrsto držanim za naslone za ruke stolice. Noge su mi bile na sličan način vezane”.

Odupirući se nečemu što je sigurno bila neodoljiva želja za panikom, Higdon je sa sve većim užasom gledao kako se niotkuda pojavljuje još jedno biće bez
čeljusti, slamnate kose, u kojem su trenutku on i njegov genijalni partner privezali bizarnu, žicom prigušenu, napravu nalik nogometnoj kacigi na njegovu
glavu, što je navelo lovca da izjavi: “Osjećao sam se kao čudovište u starom Frankensteinovom filmu”.

Higdon je zatim promatrao konzolu s tri različite poluge, koje je Ausso One koristio za upravljanje letjelicom. Vanzemaljac je pokazao svoju “ruku”na
najdužu polugu i činilo se da ju je telepatski pomaknuo. Tada je poletjela neobična, prozirna kocka koju će Higdon kasnije opisati kao “leteći sanduk”.

Ausso One je manipulirao vozilom tako da je lebdjelo iznad Higdonovog kamiona. Vrhom svoje čunjaste ruke vozilo je nestalo pred njegovim očima: “Kad smo stigli iznad drveća, Ausso je uperio ruku u moj kamionet i on je nestao – puf – nestao u zraku”!

SVIJET BEZ RIBA

Kao da cijela ova muka već nije bila dovoljno neobična, Higdon je posvjedočio da je iznenada kad su napustili terra firmu ugledao zlokobnu sferu
nalik planetu — “u obliku slične košarkaškoj lopti “– kroz čisti pod letjelica poput kutije… planet za koji je odmah znao da nije Zemlja.

Najupečatljiviji prizor kojeg se Higdon prisjetio sa svog improviziranog obilaska ovog naizgled stranog svijeta bio je kolosalni toranj koji se uzdizao
iznad površine. Kasnije će ga usporediti sa Space Needleom iz Seattlea, ali za razliku od svog zemaljskog istoimenika, ova ogromna građevina nalik kišobranu
bila je prekrivena rotirajućim svjetlima koja su bila toliko zasljepljujuća da su ga boljele oči. I lovca je preplavio zvuk koji je usporedio sa zujanjem električnog brijača:

“Posvuda oko ovog tornja bili su rotirajući uzorci raznobojnih svjetala, nalik snažnim reflektorima. Bili su toliko jaki da mi je zapravo bilo bolno držati
oči otvorene. Ta su svjetla bila toliko sjajna da sam držao ruke na licu kao zaštitni štit. Nejasno se sjećam da sam vikao: “Ugasi ih… spaljuju me!”Jednostavno
ih nisam mogao tolerirati”.

Umjesto da utješi svog prestrašenog gosta, humanoid s drugom bušilicom samo je komentirao da imaju slične probleme na našem matičnom svijetu, inzistirajući na sljedećem: “Tvoje sunce i nas prži”! Tada je neobična letjelica sletjela oko 150 stopa od platforme u podnožju tornja, u kojem je trenutku drugo biće nestalo jednako naglo kao što je i stiglo.

Kroz prozirne zidove broda, Higdon je vidio ono za što je tvrdio da je pet ljudskih bića, odjevenih u prosječnu zemaljsku modu, kako razgovaraju jedno
s drugim. Pojedinci su se sastojali od jedne djevojke smeđe kose koja je izgledala kao da ima oko 11 godina, plavokose djevojčice koja je bila samo nekoliko
godina starija i para tinejdžera koji je izgledao kao da ima oko 17 ili 18 godina. Grupu je zaokružio muškarac koji je djelovao kao da ima 50-ak godina.
Ljudi kao da su razgovarali jedni s drugima i nisu primijetili Higdona.

Ausso One, koji je tako srdačno ponudio Higdonu tablete hrane i vožnju po svemiru, nije objasnio prisutnost drugih ljudi, ali je strpljivo objasnio zabrinutom
naftašu da su sletjeli na planet koji je udaljen 163 000 “svjetlosnih milja”(“od zemlje”).

Higdon je brzo razjasnio da stvorenje nije reklo “svjetlosne godine “, što je za njega nedvosmisleno ukazivalo na sljedeće: “Za njih je protok vremena drugačiji nego za nas”.

Ausso One je otpratio Higdona u blistavu kulu. Par se popeo u dizalu, koje ih je smjestilo u prostoriju gdje je lovcu rečeno da stane na malu platformu.
Higdon je primijetio da on i izvanzemaljac nikada nisu nigdje hodali, već se činilo da lebde tik iznad zemlje. Dok su lebdjeli prema svom odredištu, Ausso
One (proizvoljno, ili se barem tako činilo) objasnio je da na njegovom planetu nema riba i da su ta stvorenja s perajama jedna od omiljenih stvari njegovih ljudi na ovom planetu.

U ovom trenutku čudan uređaj — koji je Higdon opisao kao nalik na “stakleni štit “– iskliznuo je iz zida i zaustavio se ispred čovjeka. “Štit “je
očito bio neka vrsta medicinskog uređaja i skenirao je čovjeka gotovo 5 minuta prije nego što je nestao natrag u zidu.

Odbijanje nikad nije zabavno, ali teško je zamisliti da Higdon nije smatrao srećom kada ga je njegov izvanzemaljski turistički vodič obavijestio da će
ga vratiti na mjesto gdje su se prvi put sreli jer je ispitivanje pokazalo da nije: “odgovarao njihovoj svrsi”.

Higdon (možda na sreću) nikad nije znao koja je to potencijalno opaka svrha, ali je kasnije nagađao da je mislio da ima veze s “programom uzgoja “. Ausso
One odveo je čovijeka natrag do dizala, a potom dolje do glavnih vrata.

S istom naglošću koju je osjetio ranije, Higdon je shvatio da su on i njegov vanzemaljski suputnik sada ponovno unutar prozirne komore, ovaj put bez losova.
Ausso One se divio ljudskoj pušci i s trunkom žaljenja priznao da koliko god želio, ne bi mogao zadržati “primitivno “oružje kao suvenir.

Ausso One je telepatski vratio pušku Higdonu, a zatim izvadio tablete s hranom iz njegova džepa, činjenica koja je užasnula lovca jer je predstavljala
jedini konkretan dokaz koji je imao o ovom čudnom događaju. Izvanzemaljac je još jednom pokazao na najdužu polugu. Tada je naš neustrašivi junak doživio
još jedan dezorijentirajući vremenski skok.

PUT KUĆI

Higdon je brzo shvatio da više ne lebdi iznad vanzemaljskog svijeta, već da su ga njegov izvanzemaljski drug i njegova čudesna kocka naizgled trenutačno
prenijeli natrag na Zemlju. Tvrdio je da je vidio svoj kamionet koji je prije dva i pol sata neobjašnjivo odvezen nekih 5 milja od proplanka na kojem je
bio parkiran. Lovac je kasnije razmotrio situaciju:

“Budući da sam bio u stanju psihičkog stresa, ta činjenica nije imala nikakvog utjecaja na mene sve do kasnije. Znam da nikada ne bih mogao voziti po tom nemogućem terenu – čak i da sam bio fizički sposoban za vožnju, što sasvim sigurno nisam”!

U tom trenutku je ljubazni svemirac rekao Zemljaninu: “Vidimo se”. Predradnika je preplavio osjećaj lebdenja i bez upozorenja se našao kako stoji na
rubu strme, stjenovite padine. Rasklimano kamenje nije moglo izdržati njegovu težinu i odjednom se našao kako strmoglavo pada niz padinu od 9 stopa, ozbiljno
udarivši o tvrdo tlo i ozlijedivši glavu, vrat i rame.

ZAGLAVIO U BLATU

Sljedeće čega se zbunjeni otac četvero djece svjesno prisjetio bilo je teturanje gotovo 3 milje starom, zemljanom cestom, s puškom u ruci, smrzavajući se i u stanju gotovo histerične amnezije:

“Nisam znao što se dogodilo, tko sam ili gdje sam, što se toga tiče. Jedina stvar o kojoj sam mogao razmišljati je da odem odatle što je prije moguće i pronađem nekoga tko bi mi mogao pomoći”.

Higdon je bio u takvom stanju šoka da je prošao pokraj svog kamioneta, a da ga nije ni prepoznao. Kada je shvatio da je potpuno sam na makadamskoj cesti
vratio se do vozila:

“Stajao sam tamo, drhteći, očiju punih suza i ne shvaćajući doslovno ništa. Vidio sam kamionet parkiran izvan ceste između drveća i odlučio sam se uvući u njega
kako bih se sklonio i ugrijao. Nisam znao da kamion pripada meni”.

Skupljen i drhteći od šoka, Higdona je iznenadio ženski glas koji je iznenada zapucketao preko CB radija: “Ispod upravljačke ploče bio je dvosmjerni set, pa sam uzeo mikrofon i prinio ga ustima. Uspio sam izlanuti da sam bolestan i izgubljen i da mi očajnički treba pomoć. Kad me glas s druge strane upitao
gdje sam, rekao sam im da sam vidio znak niz cestu na kojem je pisalo “Sjeverna granica nacionalne šume”. Međutim, čini se da to nije bilo od velike
pomoći, jer nije bilo apsolutno nikakve naznake na koju šumu se znak odnosi. ”

STIŽE POMOĆ

Skupina potrage predvođena lokalnim šerifom — i u pratnji Higdonove supruge Margery — imala je dosta poteškoća u kretanju šumskim stazama sa svojim vozilima
s pogonom na 4 kotača i nisu uspjeli locirati uspaničenog lovca do skoro ponoći. Tijekom tog mukotrpnog putovanja Higdonova supruga i još dva zamjenika tvrdili su da su uočili zelena, crvena i bijela bljeskajuća svjetla na nebu, ali su bili predaleko da razaznaju njihovo pravo podrijetlo.

Kasnije će se otkriti da su dva stanovnika Rawlinsa, Wyoming, Don i Marliyn James, tvrdili da su primijetili neobično zračenje u blizini šume Medicine
Bow u isto vrijeme kada se postrojba probijala prema nestalom lovcu.

Nedugo zatim, zbunjeni policajci bili su zapanjeni kada su pronašli Higdonov branik kamioneta s pogonom na 2 kotača duboko u blatom ispunjenoj vrtači u središtu
šumske gudure u koju motorna vozila nisu mogla proći. Zapravo, uvjeti su bili toliko loši da je policija posljednju dionicu puta bila prisiljena proći pješice!

Još je više zbunjivala činjenica da nije bilo tragova guma koje vode u močvaru. Šerif i njegovi ljudi nisu mogli shvatiti kako je Higdon uspio odvesti kamionet na to mjesto.
Sudeći prema okolnostima, to je moralo biti ispušteno odozgo – činilo se da sve prkosi racionalnoj logici.

Kao da stvari nisu dovoljno bizarne, kad su konačno uspjeli izvući još uvijek prestravljenog Higdona iz kamioneta, on je vikao: “Uzeli su mi losa”. Nije
uspio prepoznati ni vlastitu ženu.

Policajci su brzo strpali lovca i njegovu ženu u jedno od svojih vozila, dok su se ostali policajci suočili sa zagonetkom kako iz močvare izvući naizgled
nemoguće zarobljeni kamionet. Naposljetku su napravili neku vrstu mosta sa srušenim drvećem i konačno uspjeli odvući kamionet iz plitke provalije i niz zemljane
staze kojima bi se bilo nemoguće kretati s pogonom na 2 kotača. Higdon je kasnije opisao situaciju:

“Pomoću vučne opreme izvučen sam. Odmah su me odveli u najbližu bolnicu, gdje sam bio na danonoćnom promatranju. Tek sljedeće večeri počelo mi se vraćati
pamćenje i počeo sam se prisjećati nekoliko detalja moje muke”.

ČUDESAN OPORAVAK

Šerifovi zamjenici nisu gubili vrijeme i prevezli su izbezumljenog lovca i njegovu suprugu u Carbon County Memorial Hospital u Rawlinsu gdje je primljen u
2:30 ujutro. Liječnici i osoblje primijetili su da su mu oči jako krvave i da se čini kao da pati od živčane iscrpljenosti, a da ne spominjemo ozljede
koje je zadobio prilikom pada u jarak.

Nakon opsežnog niza medicinskih testova, liječnici su primijetili da je unatoč Higdonovom očito ozlijeđenom i tjeskobnom stanju njegova krv izuzetno bogata
hranjivim tvarima i vitaminima. Još neobičnija bila je činjenica da je 1958. godine Higdon bio hospitaliziran nakon što je došao u kontakt s tuberkulozom
i da su u to vrijeme rendgenske snimke pokazale značajnu količinu ožiljaka na njegovim plućima.

Bilo kako bilo, rendgenske snimke koje su snimljene nakon njegove nestvarne međugalaktičke ekspedicije 1974. godine nisu pokazale ožiljke na njegovim
plućima, a njegov liječnik RC Tongo — čak je primijetio da neki bolni bubrežni kamenci koji su mučili lovca više nisu bili evidentni. Mistificirani
dr. Tongo je čak izjavio: “Sada je kod pacijenta evidentno super stanje”!

Unatoč svojim novim i poboljšanim organima, još uvijek okamenjeni naftaš ostao je dezorijentiran cijelu noć i, prema većini izvještaja, nije uspio povratiti svoja sjećanja sve do sljedećeg dana kada ga je posjetila njegova kći. Tada je razveselio svoju ženu, liječnike i policajce svojim mučnim doživljajem s Aussom
Oneom (i njegovim neimenovanim kopilotom) i njihovim putovanjem u drugi svijet.

Iako je teško zamisliti da ta njegova oduševljena publika — koja se sastojala od voljenih osoba i autoriteta — nije barem u početku bila skeptična, to
nije spriječilo odgovorne da obavijeste tisak i lokalne ufologe o Higdonovoj divljoj avanturi. Margery je, međutim, tvrdila da ni u jednom trenutku nije posumnjala u iskrenost čudne priče svog supruga, kasnije rekavši novinarima Star-Tribunea:

“Vjerovala sam mu jer je to bio on i jer sam bila vani i vidjela mnogo različitih stvari koje su se događale te noći”.

Iako je njegova utroba pokazivala izrazito poboljšanje, Higdonov apetit se danima nije vratio (činjenicu koju je pripisao čudesnim pilulama Ausso Onea)
i gunđao je zbog oštrih bolova u bazi lubanje i vratu.

Nakon tri dana promatranja, budući se brzo oporavljao pušten je iz bolnice pod skrb njegove supruge i obitelji.

ZGNJEČENI METAK

U roku od nekoliko dana nakon hospitalizacije njegova supruga, Margery je otkrila zgnječeni metak od 7 mm skriven u njegovoj kantini. Higdon još uvijek
nije mogao objasniti silu koja je uspjela tako temeljito oštetiti njegov metak, pa je odnio čahuru u šerifov ured. Prema Higdonu:

“Nikada prije nisam vidio nešto slično, s čim bih to mogao usporediti. Čim sam mogao, odnio sam ga u šerifov odjel okruga Carbon gdje ga je službenik zadužen
za balističku analizu pregledao kroz mikroskop. Rekao mi je da je iz 7 mm Magnum puška, što je kalibar mog pištolja. Vraćajući komad metala, primijetio
je da nikada nije vidio metak u takvom obliku ili stanju”.

Šerif je pregledao iskrivljeni metak i ustvrdio da nikad nije vidio tako nešto. Bio je uvjeren da je nemoguće zakucati metak u postojeći oblik i smatrao
je da metak vjerojatno nije pogodio čvrsti predmet, poput stabla ili stijene. Bakreni omotač bio je okrenut naopako, a olovni metak je nedostajao. Kasnije
je napisao: “Izgleda kao da ga je nadljudsko biće izvrnulo naopako”!

Organizacija za istraživanje zračnih fenomena (APRO) poslala je konzultanta za metalurgiju, dr. Waltera Walkera, da pregleda jaknu. Nakon rigoroznog ispitivanja
objekta posvjedočio je da se sudario s iznimno čvrstom površinom golemom silom. Ovu tvrdnju ne treba podcijeniti jer metak od 7 mm putuje tako fantastičnom
brzinom da bi bilo gotovo nemoguće pronaći čahuru da nije pogodio nešto nevjerojatno tvrdo — mnogo tvrđe od kamena ili drveta.

U Biltenu APRO, god. 23 br. 5, koji je objavljen u ožujku 1975. godine, istražitelji su planirali organizirati potragu kako bi pronašli olovni metak kalibra
7 mm u nadi da bi mogao proizvesti dodatne dokaze o tome u što je udario. Citirano iz izvješća: “Nakon što se snijeg otopi, pokušat će se locirati olovni metak iz metka i nadamo se da će to moći dodati nešto vrlo zagonetnoj priči”.

Nažalost, grupa za potragu nije uspjela, njihovi su napori bili uzaludni, ostavljajući oštećenu čahuru kao jedini fizički dokaz koji podupire
Higdonov iskaz. Unatoč nedostatku potkrepljujućih dokaza, 29. listopada 1974. Rawlins Daily Times objavio je izvještaj o Higdonovom izvanrednom iskustvu
i odatle se priča proširila poput šumskog požara.

IDITE KOD HIPNOTIZERA

Poput mnogih otetih – ili u ovom slučaju pozvanih – Higdon je tvrdio da ima samo djelomično sjećanje na svoj bliski susret čudne vrste
. Prisjetio se kako je njegov metak pogodio nevidljivu barijeru, susreta s izvanzemaljcem i ulaska u prozirnu kabinu s losom, ali nakon toga njegova su
sjećanja postala maglovita.

Zbog uspjeha koji je njihov tim imao s ovom metodom u prošlosti, istražitelji APRO-a predložili su da se uznemireni lovac podvrgne hipnotičkoj regresiji
kako bi povratio svoja izgubljena sjećanja i (nadajmo se) smirio od onoga što mu se dogodilo.

Higdon se složio i 2. studenog 1974. APRO konzultant i profesor psihologije na Sveučilištu Wyoming, dr. R. Leo Sprinkle, proveo je više od četiri sata
s Higdonovima i njihovom djecom, raspravljajući o tome što se dogodilo kao io njihovim reakcijama na to .

Sprinkleu — obučenom hipnotizeru i bivšem NLO skeptiku koji je navodno istraživao tisuće slučajeva vanzemaljskih otmica i vjerovao da je i sam žrtva —
pomogli su MUFON-ovi terenski istražitelji Rick Kenyon i Robert Nantkes. Sprinkle je upotrijebio klasičnu tehniku njihala kako bi izvukao skrivene informacije
od Higdona, ali njegovi su napori naišli na razočaranje.

Više od dva tjedna kasnije, 17. studenog, Sprinkle je ponovno krenuo u akciju koristeći alternativne hipnotičke metode… i ovoga puta nije bio spriječen.
Iako mnogi suvremeni istraživači imaju razumljivo nejasno stajalište o valjanosti hipnotičke regresije, važno je napomenuti da je za razliku od mnogih
sličnih slučajeva, Higdon imao svjesno sjećanje na svoj susret s izvanzemaljcima prije nego što je bio “stavljen pod kontrolu “. Čini se da je ovo dalo
barem malo vjerodostojnosti izvještaju koji je uslijedio.

Pod hipnozom, Higdon se do najsitnijih detalja mogao prisjetiti svog putovanja u rodni svijet Ausso Onea. Otkrio je svima onima koji su promatrali sesiju
da su izvanzemaljac sa slamnatom glavom i njegova rodbina tražili hranu i koristili Zemlju kao rezervat za divljač gdje su dolazili loviti i pecati —
slično kao ljubazniji (i manje anti- ljudska) skupina “Predatora “.

Također su nosili svoja crna, uska odijela kako bi ih zaštitili od zraka našeg sunca i doveli losove natrag na svoj planet u “svrhe razmnožavanja “, ali
je li Ausso One mislio na program koji je analogan lovočuvaru koji osigurava populacija divljih životinja preživjela, vanzemaljska klaonica ili neka vrsta
nezamislivog izvanzemaljskog genetskog eksperimenta je, naravno, nepoznat.

Prema Higdonu, uzgoj je također bio razlog zašto su ljudska bića dovedena u ovaj izvanzemaljski svijet. Higdon je bio pod dojmom da su vanzemaljci požnjeli
ove prvenstveno mlade ljude kako bi ih upotrijebili u nekoj vrsti programa razmnožavanja i da on nije: “odgovarao njihovoj svrsi “zbog činjenice da je 1965. bio podvrgnut vazektomiji: “Možda su na ovo mislili kad su rekli, nisam bio dobar! Nekako osjećam da su htjeli mlade ljude”.

Na kraju njihove hipnotičke seanse, Sprinkle je izvukao Higdona iz njegovog “transa “s uputama da će zadržati svoja sjećanja na Ausso One i njihovu ekspediciju, ali da se više neće bojati spomenutih sjećanja. Kasnije će Sprinkle napisati u svom službenom izvješću o slučaju:

“Iako je često teško procijeniti viđenje jednog svjedoka NLO-a, neizravni dokazi podupiru provizorni zaključak da Carl Higdon iskreno izvještava o događajima koje je doživio. Nadamo se da se mogu dobiti dodatne izjave drugih osoba koje podupiru osnovnu izjavu”.

NLO I POLIGRAFSKI TEST

Higdon, još uvijek nervozan zbog cijele afere, tvrdio je da ga je tjednima nakon “putovanja “pratilo kolosalno “zeleno svjetlo “na nebu. Neki su ufolozi
nagađali da su to možda izvanzemaljci koji su nadzirali svoj kamenolom, slično kao što moderni znanstvenici prate označenog medvjeda.

Četiri godine kasnije, u rujnu 1978., Higdon je bio podvrgnut onome što je tada bio jedan od najnaprednijih dostupnih poligrafskih testova, uređaju PSE
(Psychological Stress Evaluator). Testom su predvodili tehnički savjetnik LAPD-a dr. Greenberg i njegov kolega dr. Sidney Walter.

Znanstvenici su utvrdili da je bivši lovac istinito ispričao što se dogodilo, a Greenberg je zaključio: “Primoran sam priznati da se u životu ovog čovjeka dogodilo nešto krajnje fantastično. Test to nesumnjivo dokazuje”.

DOKAZI

Dokazi u ovom čudnom slučaju su u najboljem slučaju posredni; ne postoji očevidac koji je vidio nešto značajnije od nekoliko nasumičnih svjetala na nebu,
a čak i slavni metak samo pokazuje da je pogodio nešto – jako!

Unatoč tome, postoji više od nekoliko elemenata — iznad i izvan Higdonovih fascinantnih potvrda — u vezi s ovim slučajem koji imaju načina da potvrđuju čak i najskeptičnijim umovima istinitost doživljenoga.

Prvo što pada na pamet je kako su trajni ožiljci s unutarnje strane Higdonovih pluća jednostavno nestali bez traga? Istražitelji tvrde da su vidjeli rendgenske
snimke prije i poslije koje potvrđuju ovaj naizgled čudesan proces ozdravljenja, što je zbunilo liječnike. Ako ovaj proces liječenja nije potaknuo izvanzemaljski
posjetitelj, što je onda moglo biti odgovorno za lijek?

Drugi — iako ga je teže provjeriti — čimbenik koji pridonosi vjerodostojnosti lovčevog iskaza je stanje u kojem su njegovi spasioci otkrili kamionet njegove tvrtke. Ako je vjerovati izvješćima, jednostavno ne postoji način na koji je Higdon mogao premjestiti vozilo na mjesto gdje je otkriveno bez pomoći vojnog helikoptera. Pitanje zašto bi ga njegov inače pristojni domaćin ostavio na tako ružnom cjedilu predmet je rasprave.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da je Higdon izmislio cijelu priču nakon što je zaglavio kamionet tvrtke dok je izbivao s posla. Možda je pretpostavio da
bi mu bilo bolje da izmisli očito neobičnu priču o izvanzemaljskoj otmici umjesto da prizna da je pogriješio dok je lutao šumom dok je trebao raditi. Možda…
ali sumnjam.

Za početak, njegov se zaposlenik javio da je bolestan prije nego što se on odlučio spakirati i otići u lov. Također je bio šef i gotovo je sigurno mogao
smisliti razumniju laž da je morao. Naposljetku, tko bi se pri zdravoj pameti izložio vrsti javnog preispitivanja i ismijavanja koje neizostavno slijedi
nakon izvješća ove prirode?

Dodajte ovome nepobitnu činjenicu da su Higdona voljeli i poštovali njegovi susjedi, šefovi i suradnici. Da ne spominjemo trud koji bi bio uključen u stvaranje
izvedbe koju bi morao uložiti na svoju ženu i spasilački tim u šumi — da ne spominjemo medicinske sestre, doktore, policiju i novinare u bolnici — i
to postaje jasno da je ovaj čovjek iz radničke klase iz Wyominga bio ili jedan od najvećih glumaca 20. stoljeća ili vrlo vjerojatno žrtva vrlo bizarne
epizode.

ZAKLJUČAK

Dakle, kako to da se slučaj koji uključuje usamljenog lovca i njegovu (navodno vjerodostojnu) priču o susretu s međugalaktičkim ribolovcem tijekom desetljeća pretvorio u jedan od najznačajnijih izvanzemaljskih susreta 20. stoljeća — čak i tako daleko da se labavo prilagodi obliku stripa —
pogotovo s obzirom na to kako bi većina ljudi to odbacila kao priču koja je jedva dovoljno vrijedna pažnje da se nađe na trećoj stranici Weekly World Newsa?

Na to je pitanje teško odgovoriti. Možda je uporan, iskren Higdon bio taj koji je dao nešto integriteta ovom događaju.

Naftaš je tijekom svog života održavao istinitost svoje priče i prvi je priznao da je njegovo putovanje pilula koju je teško progutati — čak i za njega:
“Volio bih misliti da je to bila samo noćna mora, osim što znam bilo je stvarno. Pokušao sam prodrmati misli od svih misli koje se odnose na ono što se dogodilo, ali iskreno, to u ovom trenutku ne dolazi u obzir”.

Samo nekoliko mjeseci nakon njegove otmice, Higdon je rekao ovo o incidentu u šumi Medicine Bow:

“Iako sam i dalje zabrinut zbog događaja od prošlog listopada, čvrsto vjerujem da je američka javnost dovoljno hrabra da prihvati istinu o takvim stvarima. Naravno, volio bih da se cijela epizoda nije dogodila, ali budući da se dogodila, ne Ne vidim razloga da to držim u tajnosti. Neki ljudi mogu misliti da sam poludio, ali svatko tko me poznaje može vam reći da ne izmišljam ništa od ovoga… Čini se da ljudi sada to prihvaćaju. Ja sam iskren koliko mogu biti.
Sve se ovo stvarno dogodilo”!

Bez obzira na to je li ovo bio istinski nebeski susret, razrađena smicalica ili zastrašujući san čovjeka koji se gadno proveo i pati od potresa mozga,
ostaje jedna neodoljiva činjenica; da je Carl Higdon morao sve ponoviti, tj., da ovo nije istinita priča, on ne bi stao i pomogao tim strancima popraviti njihov kombi. Umjesto toga, nastavio bi prema kanjonu McCarthy gdje nikad… nikada … ne bi sreo prijateljski nastrojenog vanzemaljca bez čeljusti, s čudnim rukama, po imenu Ausso One.

https://mysteriousuniverse.org/2012/01/hunted-by-aliens-the-higdon-ordeal/